PRAVO MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

240.00KM

Lj. Runjić

Kategorije: ,
Dodaj na popis željenih naslova
Dodaj na popis željenih naslova
Uporedi...

Opis

Pravo međunarodnih organizacija dio je međunarodnog prava koji se prvenstveno bavi međunarodnim organizacijama kao subjektima međunarodnog prava. Shodno tome, ono obuhvaća pravna pravila koja uređuju pravni položaj, članstvo, strukturu i funkcioniranje međunarodnih organizacija. Međutim, potrebno je primijetiti da, za razliku od općeg međunarodnog prava koje ima horizontalni karakter, pravo međunarodnih organizacija ima vertikalni karakter. Naime, horizontalna priroda međunarodnog prava proizlazi u prvom redu iz suverenosti država koja podrazumijeva nepostojanje naddržavne vlasti u međunarodnopravnom poretku. S druge strane, vertikalna priroda prava međunarodnih organizacija proizlazi iz činjenice da organizacije, po uzoru na države, imaju vlastite, hijerarhijski strukturirane, pravne poretke temeljene na vlastitim konstitutivnim aktima – “ustavima.” To pak podrazumijeva da su države članice podvrgnute organima tih organizacija, odnosno da su pojedini akti organa pravno obvezujući za države članice ako to “ustav” organizacije predviđa.

S obzirom na to da svaka međunarodna organizacija ima vlastiti pravni poredak temeljen na vlastitom konstitutivnom aktu – “ustavu”, koji je u pravilu međunarodni ugovor, možemo govoriti i o podsustavu međunarodnog prava. Pravo svake međunarodne organizacije je tako partikularne naravi, odnosno, drugim riječima, ono je partikularno međunarodno pravo koje obvezuje države članice te samu organizaciju i njezine organe, dok države nečlanice i drugi subjekti međunarodnog prava nisu vezani njegovim pravilima ako nemaju institucionalne ugovorne odnose s tom organizacijom. Upravo stoga, pravo svake međunarodne organizacije predstavlja lex specialis u odnosu na opće međunarodno pravo kao lex generalis. Štoviše, i sam svijet međunarodnih organizacija karakterizira različitost budući da svaka međunarodna organizacija ima vlastiti pravni poredak temeljen na vlastitom konstitutivnom aktu – “ustavu”, odnosno vlastiti pravni položaj, vlastito članstvo, vlastitu strukturu i vlastite funkcije koje se razlikuju od organizacije do organizacije.

Usprkos posebnosti i jedinstvenosti svake međunarodne organizacije, koja je determinirana prvenstveno razlikama u njihovim “ustavima”, svijet međunarodnih organizacija karakterizira i sličnost, budući da ti isti “ustavi” sadrže brojna slična, a često i identična pravila na kojima se temelje prethodno spomenuti pravni poreci, odnosno pravni položaj, članstvo, struktura i funkcije svake međunarodne organizacije. Nadalje, međunarodne organizacije često dijele slične ili iste probleme, čije rješavanje zahtijeva primjenu sličnih ili istih pravila. Shodno tome, u praksi je postupno došlo do razvoja općih načela i pravila koja su primjenjiva na sve međunarodne organizacije. Komparativni pristup proučavanju pravnih poredaka međunarodnih organizacija omogućuje nam da, osim različitosti, utvrdimo i sličnosti i jednakosti u njima. Upravo stoga, potpuno opravdan naziv za ovaj dio međunarodnog prava je pravo međunarodnih organizacija (law of international organizations), premda su i drugi slični nazivi koji se koriste u međunarodnopravnoj doktrini također prikladni: pravo međunarodnih institucija (law of international institutions), međunarodno institucionalno pravo (international institutional law), institucionalno pravo međunarodnih organizacija (institutional law of international organizations).

Osim konstitutivnih akata – “ustava” međunarodnih organizacija, koji zauzimaju središnje mjesto u pravu međunarodnih organizacija, te ujedno predstavljaju i polaznu točku u njegovom proučavanju, možemo navesti i druga pravna pravila koja čine pravo međunarodnih organizacija. Pa tako, pravo međunarodnih organizacija obuhvaća i tzv. “institucionalne akte” organa međunarodnih organizacija koji imaju za svrhu osiguranje “unutarnjeg” funkcioniranja organizacija (poslovnici, statuti, odluke o osnivanju pomoćnih organa, odluke o primanju, suspenziji i isključenju iz članstva organizacija, odluke vezane uz proračun i druga financijska pitanja organizacija i sl.). Također, u to pravo spadaju i tzv. “(obvezujući) operativni akti” koji imaju za svrhu osiguranje “vanjskog” funkcioniranja organizacija, a čija obvezatnost proizlazi iz “ustava” tih organizacija (obvezujuće odluke, uredbe, direktive i sl.). Nadalje, dio tog prava je i pravotvorna (law-creating) praksa međunarodnih organizacija. Pravo međunarodnih organizacija obuhvaća i međunarodno ugovorno pravo – u onom dijelu koji se odnosi na međunarodne organizacije (npr. kodificirani dijelovi diplomatskog prava i prava međunarodnih ugovora, ugovori međunarodnih organizacija itd.). Naposljetku, pravu međunarodnih organizacija pripadaju međunarodno običajno pravo i opća načela prava priznata od strane civiliziranih naroda – također u onom dijelu koji je primjenjiv na međunarodne organizacije. S druge pak strane, sudske rješidbe i naučavanja najpoznatijih publicista različitih naroda (međunarodnopravna doktrina) mogu nam poslužiti kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje prethodno spomenutih pravila.

Recenzije

Još nema recenzija.

Budite prvi koji će recenzirati “PRAVO MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Quick Navigation
×
×

Cart